Pjesnikinja i njen vitez Mirko Kovač (Crnogorski književni list, 1. jun 2003)

podnaslovi } Pjesnikinja i njen vitez Iako je njena poezija lišena erosa Jednog dana

Iako je njena poezija lišena erosa

, neki su pjevni stihovi iz te pjesničke hrpe obilježili našu mladost, posebno razdoblje adolescencije, kada je svaki curičak iz bilo kojeg intelektualnog i socijalnog staleža, znao gugutnuti u kakvom sentimentalnom raspoloženju: „Ne ostavljaj ne nikad samu, kad neko svira!” Pobuniti se protiv toga popularnog stiha, onda je značilo izvisiti kod cure, pa smo najčešće i sami sudjelovali u tome gugutanju. Čitavi nizovi njenih stihova krasili su usne svakovrsnih sentiš stanja, pa je svako znao naizust barem koju kiticu, iz pera Maksimovićke. Te pjesmice vrtjele su se kao svojevrsni hitovi ondašnjeg vremena, lako primjenjljive u svakoj zgodi, u ljubavnim jadima i udvaranjima, u stanjima „apsolutnog infantilizma”, prije i posle erotskog okršaja. Nema frajera koji nije recitovao na uho dragani: „Osećam, poludeću proleća ovog/zbog neke daleke lepote”, kao god što nema osamljenika koji nije uzdahnuo: „Jer sreća je lepa samo dok se čeka”, niti je pak neko pisao oproštajno pismo nakon ljubavnog kraha, a da nije započeo Desankinim stihom: „Da mi je da budem samo uspomena...” Ako se nekome čini da su moje tvrdnje apodiktične, evo uplićem ličnu odbojnost prema toj vrsti muzikalnosti i izuzimam se iz Desinog lirskog populizma, jer bljutavost toga predjela jednostavno nijesam mogao provariti.

Kada je u drugoj polovini osamdesetih prošloga stoljeća dojezdio mlad i zelen vitez (jedna davanašnja Desina zbirka zvala se Zeleni vitez), na osedlanom konju srpskog nacionalizma, imenom Slobodan Milošević, u pjesmi i legendi Sloba-Sloboda, nas nekolicina prijatelja pitali smo se kako li će se nacionalna veličina Desanka Maksimović postaviti prema tome konjaniku, šta li će i kad zacvrkutati. Ona je tada već bila napunila devedeset banki i veselo gazila prema stotki, pa smo mislili da će se ta vječna maloljetnica i istodobno vječna baba srpske poezije osloniti na ono zrno mudrosti što ga je, uprkos svemu, posjedovala. Mnogi moji prijatelji držali su da se to njeno zrno mudrosti zove lukavost, ja bih to zrnce prije nazvao specijalnim čulom da se za svaki postupak, ma kakav bio, traži pomilovanje, kako bi svoje pjesničko ime učinila što čistijim. Kada su je komunisti htjeli uvući u partiju, navodno je uzvratila: „Lepo je u pratiji, ali je lepše u antologiji poezije, a ja na dve stolice ne sedim.” Napisati Krvavu bajku, a ne učestvovati u ideološkim zloupotrebama oko te poeme, ipak je znak neke inteligencije. Onda nije čudo što nas je zaprepastilo kada je napisala recenziju za knjigu Slobodana Miloševića Godine raspleta. Moglo bi se samo nagađati je li to pjesnikinja učinila iz koristoljublja, premda ne znam šta bi još mogla korisnoga dobiti u toj životnoj dobi, ili se nije mogla oduprijeti kolektivnoj fantaziji svoje nacije. Ili je njen vitez, kako je sama napisala, „u mnogim ljudima probudio potrebu da se bore, prenuo u njima uspavano rodoljublje”, pa je taknuo i staru žicu patriotske liričarke i natjerao je da se prene, da zacvrkuće i priredi doček spasitelju.